Suvremena obitelj

Da bi obitelj mogla biti mjesto emocionalne snage, prihvaćanja i sigurnosti, njezini članovi moraju povremeno prozračiti sobe i obaviti generalno čišćenje. Misli se, očigledno, na međusobne odnose, na obiteljsko zajedništvo.

Unatoč svim krizama, obezvrjeđivanju, pa čak i preziru tradicionalnoga oblika braka, prema najnovijim istraživanjima uredan brak i skladna obitelj za mlade ljude bez sumnje i nadalje predstavljaju najvažnije vrednote. Štoviše, u mnogim studijama važnost partnerstva zauzima najviše mjesto na ljestvici vrednota: čak ispred zdravlja i poslovnoga uspjeha. Također je zanimljivo zapažanje kako su partnerstvo i brak nerazdvojni suputnici, a ne kako se često prikazuje – zasebne stvarnosti.

Danas se često čuju povici s vrlo (ne)odgovornih mjesta, kako je obitelj kao takva u krizi, kako ne odgovara duhu i potrebama vremena u kojem živimo, zbog čega je treba radikalno promijeniti, ukinuti ili prepustiti vlastitoj sudbini. Pitanje je, dakle – je li obitelj u krizi zbog toga što je zakazala kao životni model, što joj je definitivno istekao rok uporabe, ili – nije li obitelj u krizi zbog toga što su cjelokupno društvo, država, pa i Crkva u krizi?

No, i najveći kritičari tobože zastarjeloga i prevladanoga modela obitelji moraju priznati da obitelj ni približno nema dostojne alternative. Jasno je, dakle, da obitelj treba očuvati, ali je neizvjesno na koji način i s kojim predodžbama. Misaone kategorije iz 19. st. na kojima su se gradile obiteljske vrednote sve do današnjih dana, pokazuju se neprikladnima u 21. st. Pojam, sliku, značenje i ulogu obitelji treba ponovno promisliti, izreći na razumljiv, prihvatljiv i uvjerljiv način za današnjega čovjeka.

U mnogim državama postoji tzv. Ministarstvo za obiteljsku skrb – više kao alibi (izgovor), nego li kao stvarna, učinkovita potpora obiteljskoj politici. Takve sklerotizirane državne strukture bi trebalo zamijeniti radnim skupinama stručnjaka nazočnih na svim za državu i narod strateški važnim razinama. Njihova (savjetodavna) zadaća bi se sastojala u tome da ukorak prate zakonske odredbe – jesu li u interesu ili protiv obitelji, poštuju li temeljna etička načela.

Mnogi kršćani se zabrinuto pitaju kakva će biti sutrašnja obitelj, Crkva. Onakva kako mi odgojimo našu djecu!!! Tu odgovornost ne možemo delegirati na školu, vjeroučitelje ili župnu zajednicu. Poosobljena vjera te religiozno i životno iskustvo Boga među nama ne može se naučiti kao matematika, engleski ili informatika, već se moraju živjeti, primjerom svjedočiti. A gdje drugo, ako ne u obitelji?

Konačno, i brak i obitelj će preživjeti ako mi i budući naraštaji jednom zauvijek shvatimo da brak nije dovršena kuća, nego doživotno gradilište koje treba dograđivati, pregrađivati, renovirati. U tome kontekstu, bračne, odnosno obiteljske krize, treba shvatiti kao sastavni dio puta, a ne kao kraj putovanja.

Partnerstvo gubi na snazi, umara se, postaje dosadnim, raspada se i ponire u emocionalnu i međuljudsku prazninu. Ono što je osobito zabrinjavajuće jest činjenica da se brak često raspadne, a da bračni drugovi to uopće ne primijete. Zbog toga destruktivne snage uzmu maha, pa se u međuvremenu ništa ne poduzima protiv obostranoga otuđenja (male negativne promjene, manje znakova pažnje, dulja odsutnost od kuće, rušenje zajedništva). Vremenom ove na prvi pogled sitne, ali znakovite promjene sveukupnoga ozračja toleriraju se još uvijek kao prihvatljive, međutim, zbog njihove učestalosti i volumena, dovoljan je i banalan povod da dođe do eksplozije.

Obitelj je dužna u svom životu stvarati prostor za zdrav rast roditelja, djece i mladih. Čovjek je obitelju sržno – bitno određen.

No, izvan obitelji sve postaje problematično i ugroženo, krizno i nesigurno, puno straha i iznenađenja, puno nepovjerenja kad su i roditelj i dijete i mladi čovjek u pitanju za svoje sutra...

Jasno i kratko: imamo li osjećaj da je obitelj pogažena i ponižena, da se za njezine istinske vrednote više nitko i ne pokušava boriti? Struktura lošeg gledanja, ponašanja i dezorijentiranja obitelji počinje mnogo bliže no što mislimo – to je u nama.

Što hoće današnja suvremena obitelj? Kao da ni sama ne zna! Obitelj danas više govori i ponaša se kao pedagški, psihološki, teološki i ljudski invalid i uvijek je ispred nje dva koraka lažno opravdanje – „ne može se“... Bitno je pitanje kojem uvjerenju obitelj želi usmjeravati mlade naraštaje? To obitelj i ne zna odgovoriti, krivi su nam svi – i društvo i razni izazovi... I sadašnji i budući naraštaji su u opasnosti – što činiti?

Mladi su u opasnosti. Tko zapravo danas u obitelji u kriznim etapama za sebe i svoje dijete traži oslonac u Bogu? A on spašava – samo treba za njim krenuti kao Marija i Josip. Bilo im je teško, ali su spašeni od opasnosti, zla. Koliko god se „kultura smrti“ nadvila nad ljudski život, nema sumnje da svijet i čovječanstvo imaju obitelji koje su voljne izaći iz uskoće i egoizma i darivati, voljeti, rađati i odgajati.

Koliko god je „kultura smrti“ stanje koje prijeti životu, imamo kršćanskih obitelji i roditelja koji surađuju s Božjim planom i promislom o životu i rađanju. Vjerujemo da, uz sve poteškoće, neizvjesnosti i strahove, Bog, koji je Tvorac obitelji i života, u svom promislu, i obitelji koje mu vjeruju, koje su pozivnicu Božju i stvaranju života prihvatile s povjerenjem u ostvarenje Božjeg plana, ne gube nadu te se osjećaju radosni i zbog djece i zbog sebe.

Kršćanska obitelj – obitelj krštenih

Po čemu se neka obitelj može nazvati kršćanskom? Nema sumnje da vrijedi uzeti malo vremena i razmisliti o tome. Ako želimo biti kršćanska obitelj, dobro je povremeno stati i zapitati se u kojoj je mjeri naš način života u skladu s našom vjerom. Pokušajmo se usmjeriti na ono bitno, da ne bismo taj lijepi pridjev „kršćanski“ opteretili predrasudama ili etiketama koje stješnjavaju i stvaraju podjele tamo gdje bi trebali vladati samo sloboda i zajedništvo.

Kršćanska je obitelj obitelj krštenih. Naš kršćanski identitet ne dolazi od našeg mišljenja ili ašeg načina života, nego od Boga koji se osobno daje u sakramentu krštenja. Bog od nas čini kršćane. Krštenje člana obitelji nije samo neka lijepa, više ili manje davna uspomena, ni sama postaja na putu, nekakav obred inicijacije. Krštenje je kao kad provre izvor, izvor žive vode koju je obećao Isus, izvor ljubavi Božje s kojeg možemo neprestano piti.

Kršćanska se obitelj ne može odrediti samo vertikalno, ali njezina vertikalna dimenzija ono je što je čini posebnom. Kršćanin se ne definira prvenstveno po svojim društvenim ili političkim odgovornostima, nego po svojem krštenju. Krsna milost od nas čini Kristove udove. Biti kršćanin najprije znači biti čovjek koji je primio izvanredan dar koji se zove krštenje. Kršćanin zna da ga je Bog stvorio, da ga je Krist po svojoj smrti i uskrsnuću spasio, da je građanin kraljevstva koje nije od ovoga svijeta. Ta vertikalna dimenzija usmjerava cijelo njegovo postojanje, sve do njegovih najmaterijalnijih odluka.

Kršćanska obitelj je obitelj grješnika. Prečesto smo u napasti vjerovati da biti dobra kršćanska obitelj znači biti savršena obitelj! Iz oholosti i napose zbog nedostatka povjerenja u Božje milosrđe, najvažnije nam je dati lijepu sliku o sebi, biti u skladu s onim što mislimo da j „prava“ kršćanska obitelj, pa iz vidnog polja isključujemo sve što bi moglo narušiti tu sliku.

Kršćanska obitelj zna da je Isus spasio. Nije najgora stvar griješti, nego je najgora stvar uživati u grijehu ili odbijati priznati ga opravdavajući se, jer u oba slučaja zatvaramo vrata Božjem milosrđu.

Kršćanska obitelj korača prema Bogu. Nije važna polazna točka. Obitelj ima poslanje da uvijek sve više postaje ono što ona jest – zajednica života i ljubavi. Prema tome, kršćanska obitelj ne može ostati izolirana na nekom oblaku ili iza zidova crkve. Problemi koje današnji život stavlja pred nas imaju neposredan utjecaj na kršćanske obitelji.

Kršćanske su obitelji pozvane staviti sve svoje povjerenje u Boga, što ipak ne znači da će čekati prekriženih ruku da Bog učini sav posao umjesto njih! Živjeti kao kršćanin znači moliti, ali i djelovati usred svijeta. Vjera nas ne oslobađa dužnosti.

Kršćani žive iste stvarnosti kao i svi ostali, ali ih žive drugačije, ili to barem pokušavaju! Kršćanska obitelj ne svodi se samo na vertikalnu dimenziju, ali je ta dimenzija primarna. Istina je da postoji rizik da se kršćanska obitelj odvoji od svijeta i da živi u oblacima, ali postoji i jedan drugi, još opasniji rizik: svesti kršćanski život na sklop posve ljudskih načina ponašanja zaboravljajući da se sve ljudske djelatnosti nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja. One se moraju pročišćavati i privoditi savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem.

Četvrtak, 17. kolovoza A.D. 2017.

Donacije za župu

Svi koji žele i imaju mogućnost donirati novčana sredstva za našu župu mogu to učiniti u župnom uredu ili uplatom na žiro račun:
HR97 2330 0031 1000 8611 2

Također pozivamo da se jave svi koji se aktivno žele uključiti u život svoje župe te pomoći na bilo koji drugi način.

Raspored službe Božje

Nedjeljni i blagdanski raspored

Nedjeljom
u 8:00, 9:30 i 19:00 sati

Radnim danom (1.7. - 15.9.)
u 7:00 sati

Blagdanom u tjednu
u 8:00 sati

Prvim petkom u mjesecu
u 7:00 i 19:00 sati

Župni ured - uredovno vrijeme

Župni ured radi sat vremena prije večernje svete mise. Za hitne slučajeve 0-24 sata!

Novosti iz Centra Otac Vjeko

Online gostiju: 27 

Web Statistika

counterDanas71
counterOvaj mjesec3188
counterSveukupno577251